Geocaching po Papuku

(1. ožujka 2014.)

Zima s tmurnim danima je polako iza nas tako da nam ostaje krenuti u geocaching, odnosno jednostavno van u prirodu s povremenom potragom za kojom kutijicom.

Tako smo i prvog dana mjeseca ožujka 2014. Zagy i ja odlučili krenuti na jedan izlet po brdima Papuka. Cilj nam je bio osvojiti vrh Papuka na 953 m nadmorske visine, obići nekoliko nižih vrhova u blizini te postaviti, a i pronaći već nekoliko postavljenih geocacheva. Ovoga puta iz geocaching tima Matko & Maja putem Papuka idem samo ja dok moja žena Maja u sedmom mjesecu trudnoće mora paziti na malog „boksača“. smile

Zagy predvodi put

Autom smo krenuli iz Valpova oko 8:30. Vrijeme je napokon pokazalo malo sunca koje je poništilo ono zimsko sivilo i depresivno raspoloženje prijašnjih kišnih dana. Put prema Papuku je bio poznat tj. krećemo se prema nadaleko poznatom izletištu Jankovac. Međutim, planinskim putem ne skrećemo autom prema Jankovcu nego idemo prema prijevoju Anđina baraka. Tu smo parkirali auto i dalje idemo pješke tj. planinarimo. smile

Planinski cvijet

Uspon prema vrhu Papuka nije bio pretjerano naporan jer sve do vrha možete pratiti cestu koja se blago uspinje. No zbog blagog i vijugavog uspona treba vam ipak nekih dva sata umjerenog hoda do samoga vrha. Ali samo penjanje prema vrhu nije bilo niti naporno niti dosadno. Prije svega bilo je sunčano i relativno toplo. Napokon smo mogli punim plućima udahnuti tog svježeg brdskog zraka, a sam uspon vam je upotpunjen cvrkutom ptica i planinskim cvijećem uz stazu. Naravno da smo zastali na trenutak i napravili par fotografija (slika & slika).

Kako je Zagy već upoznat s planinarenjem, a i ujedno i član jednog planinarskog društva, znao je da je ključno putem pratiti crveno-bijele markacije koje vas usmjeravaju na pravi put. I naravno markacije su uvijek postavljene na način da s jedne markacije u daljini morate vidjeti drugu. Nadalje postavljene su tako da su jasno uočljive duž puta. No, to ne bi toliko naglašavali ovdje u tekstu da se upravo zbog tih markacija nismo malo i izgubili. smile Putem smo došli do jednog raskrižja gdje smo vidjeli jednu markaciju, ali ne i njen drugi par tako da smo samo mogli odabrati ići lijevo ili desno. I naravno, otišli smo krivo, u našem slučaju prvo desno. smile

Raskrižje puteva Zagy kod putokaza

No, kao što vidite sa slike dan je bio baš sunčan i topao, i premda smo si hodanje do vrha Papuka produžili za kojih 20-tak minuta, nismo bili nimalo razočarani. Opet smo usput poslikali nešto drugog planinskog cvijeća pa smo bogatiji za par fotografija više. smile

Sada se ipak krećemo u pravom smjeru, nije bilo više raskrižja za pogriješiti smile te smo naišli na pravi putokaz i više nije bilo sumnje gdje krenuti dalje. Krećući se prema vrhu naišli smo na znak na kojem piše da je zabranjeno fotografirati jer se na samom vrhu nalazi vojni objekt. Spremili smo fotoaparate te sada nastaje jedna rupa glede fotografija. No, opisat ćemo kroz tekst kako je prošlo. Na vrhu nas je dočekao mlad gospodin u vojnom odjelu. Isprva smo bili zabrinuti smijemo li uopće prići ogradi, ali čovjek nije tako strašan. smile

Naprotiv vrlo je ljubazan i rekao nam je kako se inače neki planinari dovezu autom do ograde ne bi li si otisnuli žig u planinsku knjižicu. Dakle sad nam kažu da se autom moglo doći do gore, jer ga inače morate ostaviti tamo kod prijevoja Anđina baraka. smile

Žig Papuk

Planinarski žig Papuk 953m se nalazi učvršćen na samim vratima ograde vojnog objekta te je Zagy prvo morao staviti one plave tinte na njega pa je trebalo prvo isprobati hoće li se žig dobro otisnuti. Tako sam ja svoju knjižicu, u koju upisujem pronađene cacheve, pritisnuo na ogradu i dobio svoj žig.

No, nama cilj nije bio samo doći na najvišu točku Papuka već smo htjeli postaviti geocache kako bi drugi geocacheri, koji nisu planinari, mogli posjetiti ovaj vrh. Čuvar nam je rekao da možemo proći pored ograde vojnog objekta i otići na tzv. Mali Papuk. Već ima utabana stazica do tamo jer nismo prvi koji su htjeli vidjeti pogled s vrha. A kad smo došli tamo zaista smo imali predivan pogled na jug prema požeškoj kotlini.

Panorama s vrha Papuk / fotografija Matko Jelkić

Na vrhu smo se zadržali dobrih pola sata ne bi li se dobro najeli i okrijepili uz vjerojatno jedan od najboljih vidikovaca u Slavoniji. Za one malo hrabrije postoji i, popularno nazvana, zen klupica nešto bliže strmoj padini. Teško je zapravo opisati osjećaj koji imate kada ste gore na vrhu te samo odmarate i upijate taj zrak, sunce i poglede. Stoga najbolje da i sami odete tamo. smile A sada u neposrednoj blizini ove lokacije imate i sakriven geocache Papuk koji vam cjelokupan doživljaj može još samo obogatiti i potragom za skrivenom kutijicom.

Prema Ivačkoj glavi

U povratku s vrha Papuk smo odlučili skrenuti na vjerojatno najteži uspon toga dana, vrh Ivačka glava na 913 m. Premda je vrh niži teže je bilo doći do njega jer postoje etape koje su dosta strme.

Hodajući putem obavezno smo pratili markacije, koje su ovoga puta bile jasno vidljive, jer sada više nismo na makadamskoj cesti već se krećemo šumom. Zagy mi je rekao da je u blizini postavio svoj geocache Mordor kad je za Novu godinu bio ovdje sa planinarima. Geocache od tada uopće nije bio pronađen tako da sam ja bio i FTF, a i ujedno smo provjerili je li geocache još uvijek na svom mjestu. Ime geocachea Mordor Zagy je pomno odabrao jer u biti kad dođete na mjesto cachea okružuje vas tamna borova šuma i zaista vas podsjeća na tamno mjesto poput onog iz filma Gospodar prstenova. Sad već postaje strmije i zaista nekome poput mene uopće nije bilo problem savladati te etape. smile


Matko i Zagy na vrhu Ivačke glave

Međutim ako malo zaboravimo penjanje po skliskom i strmom terenu, zaista je vrijedilo doći na vrh Ivačka glava jer ovoga puta pogled nam seže u nedogled, ali na sjevernu stranu prema Slatini. I još je na samom vrhu i geocache sakriven pa je sve to nekako ublažilo bolove u nogama. smile I taman kad smo malo sjeli odmoriti na klupici na vrhu, došla su dvojica mladića iz Požege. Upoznali smo se i počeli pričati odakle je tko. Kroz priču smo im uspjeli objasniti i što nas je iz daleka dovelo ovdje – geocaching. Malo smo im opširnije dali informacija o ovoj aktivnosti, te se nadamo da smo ih barem malo zainteresirali da isprobaju i vide što je to. Tko zna, možda nam taj dvojac pokaže nekakve skrivene ljepote okolnih gradova ili okolne prirode.

Vidikovac na vrhu Nevoljaš

Dok smo pričali došlo je još trojica mladića iz Slatine i sada je nastala gužva na vrhu. smile Upoznali smo se i kratko popričali, ali morali smo se požuriti dalje kako bi prije zalaska sunca stigli do sljedećeg vrha Nevoljaš. To je zaista bila lagana šetnja, jer od mjesta gdje nam je parkiran auto ima svega 20-tak minuta hoda po relativno ravnom terenu. Nevoljaš je vrh koji je najniži od prethodno posjećenih i nalazi se na svega 740 m nadmorske visine, ali sakriven geocache te pogled sa vidikovca su bili više nego dovoljni razlog našeg posjeta.

U povratku sa Nevoljaša sam pronašao i zadnji sakriveni geocache toga dana kod prijevoja Anđine barake kojemu je ovaj cache i posvećen.

A vožnja autom natrag prema kućama nije bila samo vožnja jer je Zagy u mjestu Kaptol postavio geocache kod njihovog srednjovjekovnog grada Kaštel. Više o ovom gradu možete pročitati sa ove dvije info table:

  • info tabla 1. dio
  • info tabla 2. dio
  • A za sam kraj ove priče, nama iscrpljenim geocacherima i planinarima, moja žena Maja je spravila ukusne palačinke s čokoladnim namazom i nasjeckanim bananama, stoga joj hvala na ukusnom dočeku doma. smile A tko zna, pođite i vi s nama sljedećeg puta pa možda bude i koja palačinka više i za vas. smile

    Tekst napisan:


    Autori: Matko & Maja